25. apr. 2011

Ohrid confidential

ali Kako potolažiti otroka:


Tata:
ada, dinko kaže da si na vezi
jaz:
ja
evo me
upravo je bilo glupi xyz na večeri
i naš mentor
Tata:
je li se šepurio kao paun?
jaz:
i rekao je mentoru da iduče godine kada bude birao takmičare napravi s njima IQ test
Tata:
na koga je to mislio, na cijelu tvoju ekipu?
jaz:
na cijelu da
Tata:
jesi li ti na ona njegova teoretska pitanja znala odgovore?
jaz:
tata ja sam bila u takvom šoku da nisam znala šta me ispituje, ali znala sam odgovore valjda, ne znam! možda i nisam!
Tata:
jesi li mu odgovorila?
jaz:
jesam, uh
ali u nekoliko pokušaja, razmišljala sam pa sam nešto rekla
uopče se ne sječam
al nije važno to, jer ja sad znam da znam sve odgovore koje me je pitao
Tata:
ok, bila si zbunjena, imala si tremu, sve ok, on je htio ispasti važan, što se ne pravi pametan u razgovoru s recimo Slavojem Žižekom?
jaz:
i rekao mu je nešto u smislu da njegovi fantki i punčke (to smo mi) nemaju pojma o ustavnom kazenskom procesnom pravu (to je njegova knjiga)
Tata:
kako je mentor odgovorio?
jaz:
ne znam, ali to nije važno
Tata:
ok, ne brini, neka ti to bude pouka, moraš puno više znati da se možeš odbraniti od takvih nasrtaja i nasrtljivaca, ja sam, hajd da se malo pohvalim, bio majstor
jaz:
ojoj
Tata:
šta ojoj
jaz:
da znam kakav si ti bio, ali ja nisam takva. ali ipak mi je krivo i žalosna sam
Tata:
zar još uvijek žalosna?
jaz:
pa sad da
Tata:
zašto?
jaz:
na koji se nivo spustio! zamisli!
Tata:
on se spustio, ne ti i tvoji kolege!
jaz:
on da
mi ne
mi smo studenti
Tata:
ok, neka ti ga ne bude žao, tip je snob, pokazuje mišiće djeci, to se ne radi tako, pa iako mislim da se on zapravo sveti, osvećuje svojim nekadašnjim kolegama na pravnom fakultetu.
hoće preko vaših leđa njima poručiti kako su loši učitelji, kako vas nisu naučili dobro, kako su počinili grijeh jer vas nisu natjerali da napamet, kao sveto pismo naučite njegovu knjigu. idiot!
tip je prozviždo, tvrdi da je svijet ovakav kakav je zbog pesticida, da su muški poženščeni, da su u predojdipovskom stanju, i tako to, ima fiks ideje, kažem ti prolupo, glumi ekscentrika, a šupalj
reci ti meni iskreno, je li te to tako pogodilo da si još uvijek žalosna, jesi li nakon večere plakala?
jaz
ma nisam plakala
ok sam
Tata:
malo si povrijeđena, rekao vam je da niste inteligentni, je li to?
jaz:
da to je to
Tata:
slušaj, ovo nije utjeha, neću ti citirati kanta immanuela, predug je citat, ali on otprilike kaže da ima ljudi koji mogu postati i akademici, predavati drugima ono što su drugi napisali, ali sami nisu kreativni, fali im malo zdravog razuma, mudrosti, to se ne da naučiti, ili imaš ili nemaš. dakle to što ne znaš nešto što su drugi napisali nije problem, problem je ako sam nisi sposoban nešto smilsiti.
ja znam da si inteligentna, kreativna, a to što ne znaš sve što su drugi napisali može ti biti i od koristi. svašta se piše
bolje je i ne znati nego znati gluposti!
u svakom slučaju inteligentna osoba ne bi se pravila važna i pametna pred učenicima, a xyz je upravo to učinio
pričat ćemo kad stigneš, ne uzimaj to k srcu, taj osebek uistinu nije neko do čijeg bi ti mišljenja o tebi i drugima trebalo biti stalo. tip ima funkciju, i nastupa se te pozicije, zato se vaš mentor tako boji. za svoje učenike, makar i ne bili u pravu, čovjek se mora boriti, ali ne osuđuj ga!
jaz:
nema veze
on me ne ljuti
Tata:
ljuti li te još neko ili još nešto?
jaz:
ne niko više
samo xyz
i zamisli na takmičenju iz europske konvencije on nas je pitao stvari iz one svoje knjige
Tata:
čuj, moj asistent, dr. leo šešerko, na prvoj godini faksa, slovenski nisam uopće razumio, pred cijelim razredom, dvjesto ljudi mi je, kasnije su mi preveli, nazvao glupim, usporedio s konjem, da, baš s konjem koji studira filozofiju, ja sam na hodniku, kasnije, da i on čuje rekao da će on mene još citirati. i citirao je. kad sam polagao ispit iz filozofije, on je bio izašao, nije me pratio, samo što se nije onesvijestio kad mu je profesor debenjak rekao da mi upiše osmicu. petnaestak godina kasnije, kad je ušao u politiku citirao ne moje novinske tekstove. a xyz je očito povrijeđen da njegovo remek djelo niko ne učio naizust. ako je remek djelo što ga kao udžbenik ne koriste na svim europskim pravnim faluktetima?
daj dušo, pusti kompleksaše, uzmi se svoga posla!
ako ti neko nanese uvredu, ako ti je nesklon, učini ti zlo, najbolje ćeš mu vrattiti uspjehom, ništa ih ne boli kao uspjeh ljudi koje ne vole, da ne kažem drugačije..
jaz:
ok hvala
več sam bolje
Tata:
ma daj, znam da te povrijedio, samo pokušaj s druge strane pogledati. misliš li da je on inteligentniji od tebe, pusti to što više zna, i tri put je stariji? ako misliš da nije od tebe inteligentniji, onda znaj da on već ne može ocijeniti koliko si ti inteligentna
jaz:
nije
Tata:
eto vidiš
moraš biti bolji da bi ocijenio slabijeg, manje nadarenog, nikad obrnuto
jaz:
uh, idem spavat, umorna sam. hvala ti! vidimo se u ljubljani, jedva čekam.
Tata:
ajde, laku noć

24. apr. 2011

11. apr. 2011

Žaba

Ko sem bila majhna, sem si obljubila, da se moram do smrti naučiti govoriti nemško, igrati klavir in obvladati eno borilno veščino. Znam italijansko, všeč mi je Satie in če res močno stisnem kamen v pest, lahko koga resno poškodujem. Skratka, daleč sem od uresničevanja življenjske domače naloge. Vmes sem seveda tudi pozabila na obveznosti in se bolj posvetila Matiji, Martinu, Matku, Žigi, modrim senčilom, barvnim maskaram,  prenizkim kavbojkam, neocenjeni biologiji in fiziki. Smešno je, kako se vsako leto sebi zdim na vrhuncu zrelosti, in gledam nazaj, berem blog, to sem otročja jaz, od kod potreba, da se razgaljam, da pišem o neumnostih, s slabo dikcijo, kupom slovničnih napak, in poglej me, že spet delam isto, ampak tokrat se nasmiham sama sebi, kako sem zrela letos, lepše pišem in več veljam. Enajstega aprila prihodnje leto imam zmenek z današnjo sabo. Prinesem si ukradene rože in Milko. Do takrat pa malce živim, da bom lahko nekoč pripovedovala kratke zgodbice. Ko sem si zadala nalogo vseh znanj in veščin, sem bila zaljubljena v Ivora. Ivor je imel goste črne lase in igral je tenis. Živel je v majhni hišici s svojo družino. Pred hišico je bila velika magnolija in dobro se je videla skozi okno babičinega stanovanja. Babica mi je naredila kakav, jaz pa sem ga počasi srkala z okenske police in ure in ure strmela v Ivorjevo hišico. Ko je igral tenis, sem se tudi jaz igrala nekje v bližini. Skakala sem gumitvist s svojimi zagrebškimi prijateljicami, nabirala sem marjetice in polže, oblečena v sintetične mavrične kolesarke, še brez podočnikov in s palmo na glavi. Le kako me Ivor ne bi ljubil. Nekoč je s kredo napisal svoje ime na pločnik pred hišo in jaz, lisička, sem napisala svoje ime zraven njegovega, seveda, na skrivaj. Včasih me je gledal, ko se je vračal s tenisa, vlažne lase je imel, jaz sem sanjala o poroki in odštevala dneve. Nihče ni vedel, da sem samo njegova, dobro sem skrivala, vsaj mislila sem tako, dokler ni babica nekega dne zakričala iz kuhinje, naj se vendar že odlepim od balkona in neham buljit v "kuću onog malog" in pridem na kosilo. Osramotila me je, ni mi bila več ljuba, kako je v trenutku zmanjšala pomen zgodovinske romance do velikosti grahovega zrna. Gnilega grahovega zrna. Babi, babi! Ampak tako močna veza je tudi takšno ponižanje preživela in se samo ojačala. Naslednji dan je Ivor igral tenis, bila je topla poletna noč, Dinko, bratranec in jaz smo sedeli v travi, čakala sem konec treninga, da se bova spet srečala in si v pogledih izmenjala besede večne zaobljube in naklonjenosti. Ivor se je približeval, s svojim očetom je bil, morala sem opozoriti nase, da me ne bi spregledal, zato sem hitro ujela žabo in jo s ponosom začela kazati svojemu občinstvu, dvema petletnikoma, ki sta se glasno zgražala, Ivor pa je šel mimo mene, kot da ne obstajam. Jaz pa z žabo v roki, ki sem jo ujela samo zanj, strmim vanj, gledam kako odhaja in se ne ozira. Potočila sem solzo, nagnala Dinka in bratranca domov, kaj onadva vendar delata zunaj, na živce sta mi šla, saj sta bila kriva za vse hudo, kar se je tisti trenutek zgodilo v vesolju, uboga otroka. Ivor in njegov lopar sta počasi izginila v temo, polizala sem solze, ki so se stekale v usta, odložila sem hladno vlažno žival, si obrsala roke ob majico in odšla domov. Tudi Ivorjevi lasje so za zmeraj postali žabje hladni in vlažni.